Otkucaji digitalnog rada

Irena Borić

Ticking away the moments that make up a dull day
Fritter and waste the hours in an off-hand way
Pink Floyd

Percepcija vremena ovisi i o tehnologiji pa je pojava Interneta omogućila nove načine njegova korištenja. Isprva je postojala fascinacija brzinom putovanja neke informacije, odnosno mogućnost da gotovo istovremeno bude odaslana na različita mjesta. No, što danas znači koristiti vrijeme u prostoru mreže? Je li percepcija vremena izmijenjena u digitalnom okruženju i što je s njegovim raspolaganjem u virtualnim ekonomijama?

Jedan analogni primjer promišljanja vremena Stilinovićeva je knjiga "Nemam vremena", napisana još 1983. Malena knjiga umjetnika svedena je na beskonačno ponavljanje dvije riječi – nemam vremena. Iscrpnim i vizualno shematičnim ponavljanjem izjava je pretvorena u vlastitu negaciju, a njena repetitivnost bilježi proces imanja vremena za ispisivanje riječi "nemam vremena". Stilinovićev rad ukazao je na relativno značenje izjave o nemanju vremena koja proturječi sama sebi.

Proturječje imanja i/ili nemanja vremena u kontekstu društvenih mreža djeluje na sličnim principima. Odnosno, oba pojma – i nedostatak i višak vremena međusobno nisu isključeni. Primjerice, pretpostavka da korisnici društvenih mreža ondje borave u slobodno vrijeme nije održiva jer u doba sveprisutnih digitalnih posljedica radno vrijeme nije vezano za precizne sate ili mjesto. Štoviše, ono se vrlo okretno provlači iz radnog u slobodno vrijeme, iz javne u intimnu sferu i obrnuto, a njegovu pozadinu čine komercijalni sadržaji, algoritamski mehanizmi, ekonomije pažnje te prevladavajući reklamni vizualni jezik. Zapravo, ne radi se uopće o slobodnom već o fluidnom, fleksibilnom neuhvatljivom radnom vremenu čije su granice toliko mutne da se mogu perpetuirati unedogled.

Online raspolaganje vremena zaokupilo je pažnju Dine Karadžić u radu u nastanku COMCOM, 2016. U suradnji s Vedranom Gligom umjetnica je pokušala "istražiti kako pomoću dostupnih alata može "ukrasti" vrijeme koje neki medijski umjetnik inače posvećuje online "životu" (basic dijeljenju radova), kako bi mu ostalo što više vremena za istraživanje i kreaciju." Naziv rada je skraćenica za COMmunication COMpression, pri čemu kompresija komunikacije podrazumijeva kompresiju vremena. U tom smislu vrijeme je shvaćeno kao svojevrsna valuta kojom je moguće raspolagati unutar mrežnih ekonomija. Rad je ostvaren kao odraz osobnog radnog prostora i bilo ga je moguće pratiti i u prostoru Galerije Galženica (gdje je izložen u okviru izložbe Napokon se isplatilo!), i na mreži. Umjetnica je postala neki podatak na jednu od odabranih društvenih mreža, a zahvaljujući hacku, taj podatak je istovremeno odaslan na ostale društvene mreže čime se ocrtava ušteda njenog vremena jer ne mora uistinu otići na sve društvene platforme da bi odaslala neku informaciju. I kao što je navedeno u uvodnom tekstu izložbe Napokon se isplatilo: "Umjetnica u središte postavlja pitanje povjerenja i smatra da je važno osvijestiti kako se ti modeli reflektiraju na individue, s obzirom na to da su njima jako zaokupljeni komercijalni subjekti."

Pitanje povjerenja ključno je kada se radi o valuti jer njenu vrijednost određuje grupa ljudi koja se oko toga dogovorila. Dogovor omogućava alternativne valute pa tako i vrijeme lako postaje platežno sredstvo. Vrijeme kao valuta nije nastala zahvaljujući internetu jer su vremenske banke osnivane i prije mreže omogućavajući drugačiju razmjenu vještina, a danas sasvim pristojno funkcioniraju unutar i van mreže. Vrijedi istaknuti ideju o vrednovanju rada jedinicama vremena, a ne novca, jer u suvremenim okolnostima, kad se radni dan fleksibilno proteže gdje god i kad god treba, vrijeme je neuhvatljiva kategorija. Svaki odlazak na neku društvenu mrežu, zapravo svako trošenje vremena na mreži, omogućava zaradu, iako ona nije uvijek rezervirana za onoga koji ju je svojim radom proizveo.

U radu ilovemyjob, 2017 Eastern Surf kolektiv promišlja aspekte neograničene ljubavi prema poslu koje posljedično donose neograničeno radno vrijeme. S jedne strane takvo radno vrijeme naizgled podrazumijeva zabavu, kreativnost, igru, druženje i utoliko ne djeluje kao da se radi o odrađivanju posla, već o slobodnom izboru. Za Eastern Surf umjetnik predstavlja model rada kreativnog poduzetnika, postfordistički model par excellance o čemu piše i sociolog Pascal Gielen. U koncipiranju rada ilovemyjob polazište su našli u idejama o mehanizmima društvene reprodukcije, poput razumijevanja neplaćenog i nevidljivog kućanskog rada koji za školu oko rada Silvie Federici čini temelj kapitalističke akumulacije. Osobito ih zanima što se događa s eksploatacijom rada i radnika/ca u informacijskom dobu. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji vrijeme radnika/ca je neprestano na raspolaganju čime je kapitalistička logika još naglašenija. Njihovo vrijeme zapravo nije njihovo. Stoga su rad osmislili kao performans, kao trajnu izvedbu koja u ovom slučaju traje čitav dan, a protagonistice uz pomoć google kalendara pred publiku izlažu svaki trenutak svog (radnog) dana. Koristeći se ekonomijama vidljivosti i alatima društvenih mreža ideja je proizvesti slike rada po uzoru na prizore kakvi se često pojavljuju na društvenoj mreži Instagram. Ondje su često vidljive slike laptopa, toplih napitaka i natpisa poput "do what you love!" i "own your own time!". Eastern Surf polazi od cirkulacije slika koje pojedinci dijele na društvenim mrežama jer kroz takve mehanizme se nameće ideja radne etike. Nadalje, osim što prihvaćanje tih vizualnih kodova i mišljenja donosi nove mogućnosti eksploatacije, pritom se odvija još jedan nevidljiv, ali vrlo važan proces, a to je stvaranje i sakupljanje tzv. velikih podataka koji nastaju zahvaljujući tragovima offline i online aktivnosti pojedinaca. Problem je što na temelju vješto manipuliranih slika nastaju određene predodžbe koje uopće ne moraju biti istinite, a algoritamskim analizama stvaraju se homogeni podaci koji čine faktor u donošenju društvenih, ekonomskih pa i političkih odluka koje naposljetku utječu na život pojedinca.

Zaključno, i Dina Karadžić i Eastern Surf kolektiv u fokus svojeg rada postavljaju umjetničku proizvodnju prema kojoj zauzimaju svojevrsni ironični odmak. Primjerice, u radu COMCOM korištenje društvenih mreža kao mjesta za javnu promociju umjetničkih radova govori i o statusu umjetnika/ce koji ne raspolaže s dovoljno novaca da bi za posao promocije mogao platiti nekom drugom. Baš suprotno, ovdje je riječ o prekarnoj poziciji koja podrazumijeva objedinjavanje više različitih aktivnosti od odnosa s javnošću, preko administrativnih peripetija do koncipiranja umjetničkog djela. Sličan pristup imaju i Eastern Surf koji svojom jednodnevnom izvedbom također nastoje razotkriti slojevitost prekarnih mehanizama koji ne dopuštaju odvajanje slobodnog i radnog, intimnog i javnog prostora.