Make Love Not Art – Intervju s Igorom Štromajerom

Igor Štromajer jedan je od prvih umjetnika ovih područja koji je internet od samih početaka koristio kao medij i sadržaj svog izražavanja. Danas, kao i 90-tih istražuje taktične emotivne pseudo-umjetničke akcije, intimističku gerilu i traumatske low-tech komunikacijske strategije kako bi nadišao političku anksioznost (intima.org). Kontinuirano izlaže i prisutan je na festivalima poput Ars Electronica i transmediale, a projekti mu se nalaze u kolekcijama umjetničkih institucija poput Centre Georges Pompidou u Parizu, Museo Reina Sofía u Madridu, Computerfinearts Gallery u New Yorku i Umetnostnoj galeriji Maribor.

S umjetnikom su razgovarale Irena Borić, Martina Kontošić i Renata Šparada povodom njegovog skorog sudjelovanja na izložbi u galeriji Galženica u sklopu projekta net.cube.

Možeš li nam iz perspektive aktivnog sudionika internetske umjetničke scene opisati početak net.art pokreta 90-ih?

Igor Štromajer: Moje ime je Igor Štromajer i jedan sam od pionira net arta, koji je proizašao iz net.arta, ali sa samim net.artom prve polovine 90-tih nemam ništa, osim što se iskreno divim umjetnicima tog pokreta i smatram ih za moje bake i djedove. Net art, kojeg smo tada radili je zapravo neki oblik post-net.arta. Samo jedna mala točka i takva ogromna razlika. Kao net artisti druge polovine 90-tih živjeli smo u umjetničkom getu, gledali i slušali sami sebe, izlagali i prezentirali sami sebi, tako da smo stvarali i radili u nekom zatvorenom mjehuriću u kojem smo bili potpuno sigurni. Ništa nije utjecalo na nas, a i mi nismo imali nikakav utjecaj na vanjski umjetnički svijet. Bili smo potpuno bezvezni, a nama je baš to mnogo značilo.

Kao svaki početak, i nama je naš bio najdraži. Imali smo jasne odgovore na sva pitanja. Internet je bio prostor neograničene i necenzurirane slobode, apsolutne demokracije, timskog rada i obećavao je svijetlu budućnost jer tada još nije bio u vlasništvu korporacija; bio je to prostor gdje je baš sve moguće. Nitko od nas nije imao pojma šta radi, ali svi smo jako uživali u tome. U našim umjetničkim radovima puno smo eksperimentirali i s tehnologijom i s politikom. Provocirali smo, ali je sve to ostalo u sigurnom prostoru internetske umjetnosti koju nitko iz vana, iz takozvane ozbiljne mainstream suvremene umjetnosti, nije shvaćao ozbiljno. I upravo je to što nas nisu ni registrirali kao stvarne umjetnike bila naša prednost i sloboda. Oni nisu ni znali za nas dok smo se mi njima smijali.

Kako je prema tvom iskustvu tekla rana institucionalizacija internetske umjetnosti?

Igor Štromajer: Zapravo vrlo jednostavno. Oko godine 2000. godine, ozbiljni kustosi, galerije i muzeji aktivno su počeli uključivati različite oblike net.arta, web arta i net arta u svoje izložbe i bijenala. Počeli su intenzivno kupovati net art djela za svoje kolekcije pa to prepoznajem kao početak institucionalizacije i ujedno početak kraja net arta. Preseljenjem iz kompjutera u bijelu galerijsku kocku net art je postalo jednak ili izjednačen s ostalim dosadnim vrstama suvremene umjetnosti. Svaka institucionalizacija je nažalost i kraj nekog radikalnog, drugačijeg, izvornog stvaralaštva pa se tako dogodilo i net artu u svim njegovim oblicima.

Kako se odnosiš prema brzom zastarijevanju tehnologije?

Igor Štromajer: Odlično. Zastarijevanje tehnologije je sastavni i neophodan dio umjetnosti koja tu tehnologiju koristi – bez tog procesa nje ne bi ni bilo. Zastarijevanje je tako već upisano u samo programiranje umjetnosti, u source code, jer zastarijevaju i mašine i programi, i hardware i software. Zastarijevanje je lijep, prirodan i privlačan element svih oblika internetske umjetnosti. Ako vidim da nešto što sam programirao ne radi više kako bi moralo jer su se u međuvremenu promijenile tehnološke okolnosti, ponekad pokušam popraviti i reprogramirati, ali češće umjetnički rad jednostavno izbrišem. Brisanje umjetničkih djela, pogotovo onih najosjetljivih na zastarijevanje tehnologije kao što je net art, jako je oslobađajući zadatak. Aktom brisanja stvaraš novo umjetničko djelo: na mjestu starog i nefunkcionalnog djela nastane novo ne-djelo ili prazan, ispražnjen prostor oslobođen tenzija umjetnosti i spreman za nove ideje i kreacije. Tako sam prije par godina u jednoj organiziranoj performativnoj internetskoj akciji akciji izbrisao čak 37 svojih klasičnih net art umjetničkih radova (www.intima.org/expunction), a jedan od razloga za brisanje je bio i taj, da tehnološki nisu više odgovarali suvremenim browserima i internetskim protokolima pa više i nisu funkcionirali na način na koji sam ih programirao.

Koje su mogućnosti internetske umjetnosti u kontekstu društvenih mreža i interneta danas?

Igor Štromajer: S procesom komercijalizacije, googlizacije i facebookizacije internet je postao neupotrebljiv i potpuno drugačiji nego onaj iz sredine 90-tih, kada smo ga počeli masovno upotrebljavati i istraživati. Međutim, upravo ta nova neupotrebljivost i besmislenost interneta omogućila je nove post-internet i post-digitalne art pokrete koji fenomenalno koriste društvene mreže za produkciju i distribuciju nove post-umjetnosti. Trenutno ludilo na društvenim mrežama paradoksalno omogućuje današnjem umjetniku veću slobodu nego mu je to omogućavao onaj internet iz 90-tih. Tada je naš osjećaj potpune slobode na internetu bio čista fikcija, projekcija, koja nije bila osnovana ni na jednoj činjenici. Taj naš osjećaj je imao političke, aktivističke temelje. Radi toga je bio ograničen, iako smo mi sami naivno mislili, da granica nema. Današnji kaotični internet društvenih mreža nema političkog ili aktivističkog predznaka jer je danas politično sve i ništa istovremeno. I upravo taj prazan prostor, taj ludistički, apsurdni moment današnjeg interneta u kojem nema nikakve hierarhije, jer svaki bit informacije vrijedi jednako, omogućava umjetnicima potpunu slobodu ništavila, proizvodnju najkompliciranijih i ujedno najjednostavnijih oblika apsurda, kombiniranje i heretičke upotrebe algoritama i stvaranje potpunog kaosa koji izgleda jako lijepo i uređeno. I taj ispražnjeni kaos, taj vakuum medija, idealan je prostor i kontekst za post-umjetnost 21. stoljeća.

Na koji si način doživio ovogodišnji Berlinski bijenale kuriran od strane DIS kolektiva poznatog po online projektima poput DIS Magazinea, virtualne platforme novih kreativnih praksi?

Igor Štromajer: Ovogodišnji Berlinski bijenale je bio izvrstna manifestacija nemoći umjetnosti. DIS kolektiv je – kao što se pretpostavljalo – postavio jednu lijepu, neproblematičnu i kičastu izložbu. Igrali su na sigurno i nažalost nisu nikoga uvrijedili pa smo tako šetali po galerijama i ostalim prostorima gdje se događao Bijenale i konzumirali disneylandsku umjetnost i ne-umjetnost u isto vrijeme. U toj praznini bez značenja smo imali mogućnost, prostor i vrijeme zamišljati neograničene potencijale nove umjetnosti koja tek dolazi, koje još nema, koju još ne znamo i koju svi tako željno očekujemo, a nikako da dođe. Znači, Bijenale je bio odlična slika situacije u suvremenoj post-umjetnosti danas. Ne bi mogao biti bolji, i DIS kolektiv je bio pravi izbor za njegovo kuriranje. To nije neka cinična kritika nego iskrena pohvala i kuratorskom timu i umjetnicima. Znači, bilo je grozno i dosadno, ali nikad nisam vidio bolju, realniju i realističniju sliku današnjeg svijeta poput te na Bijenalu.

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura.