Kako nadići paradigmu tehnološke kontrole

Emancipatorna tehnološka politika u doba nadzora elektroničkih komunikacija

Tomislav Medak

Analitički dosezi aktualnih rasprava o internetu, digitalnim mrežama i općenito kibernetičkim sistemima ograničeni su specifičnim pojmovima i specifičnom pozicijom govora iz kojih se artikulira ta rasprava. U ovom izlaganju pristupit ću tim nereflektiranim pretpostavkama, koji se posljedično provlače i kroz aktualni diskurs o elektroničkom nadzoru i režimu algoritamske vladavine, premještanjem perspektive na te sisteme kao sredstva za komunikaciju na njihovu širu funkciju unutar dominantnog načina proizvodnje. Polazna točka moje analize stoga neće biti komunikativno djelovanje, već prije – kako je to Marx nazvao – "skriveno mjesto proizvodnje", u kojem taj tehnološki sistem oblikuje kapitalizam i kapitalizam zauzvrat oblikuje taj tehnološki sistem – u cilju uspješne reprodukcije kapitalističkih odnosa.

Kako bih geografski i historijski situirali taj diskurs, podsjetit ću da su uspon digitalnih mreža i masovna primjena računalnih tehnologija u društvenim procesima početkom 90-ih predstavljani u pojmovima koji su karakteristični za to razdoblje. Niti jedan pojam ne zauzima centralnije mjesto u legitimacijskom okviru digitalnih mreža od pojma slobode. Slavljenički diskurs slobode, koji je odzvanjao ranim programatskim iskazima kiberkulture, kao što su slogan Stewarta Branda "informacija želi biti slobodna" ili "Deklaracija nezavisnosti kiberprostora" Johna Perry Barlowa, podudarao se s post-hladnoratovskim nestankom podjele na dva svjetska bloka i nesputanom integracijom slobodnog tržišta na planetarnoj razini. "Slobodu" kao dominantnu odrednicu rane kiberkulture možemo shvatiti kao odraz tada neprikosnovene političke hegemonije liberalne demokracije koja slavi slobodu govora, ali – kako to Wendy Chun ukazuje u izvrsnoj studiji Freedom and Control [1] – kao odraz one slobode koju naprotiv uobičajeno povezujemo sa slobodom tržišta – dakle, mobilnošću radne snage i kolanjem robnih proizvoda koji svoj puni oblik poprimaju u slobodi ugovaranja i slobodi izbora. Početkom tog razdoblja 1990-ih živjeli smo "kraj povijesti", globalno sve rasprostranjeniju i ideološki neosporivu vladavinu građanskog društva u kojem je konzumeristička kultura stizala kao prethodnica političkog liberalizma. [2] Unutar tako postavljenog društvenog okvira, dana nam je sloboda da se krećemo kiberprostorom, tim apstraktnim, glatkim i geografski posve nesmjestivim prostorom interakcije, koji se u ranim filmovima o kiberkulturi poput Johnnyja Mnemonica ili Hakera (oba 1995.) uobičajeno predočavao u formi urbane okoline sazdane od elektroničkih sklopova i padajućeg kôda kroz koju smo se mogli kretati kako god smo htjeli i u kakvoj god društvenoj ulozi smo htjeli.

Paralelno s tim delirijem novoosvojene komunikacijske slobode stalno se povlačila zabrinutost zbog mogućnosti društvene kontrole sredstvima elektroničkog praćenja. U popularnoj kiberkulturi stalna prijetnja je bila da nova komunikacijska noosfera nije više od savršene simulacije slobode. Međutim, odnos slobode i kontrole u kibernetičkim sistemima od samih začetaka bio je kompleksniji no antinomija apsolutne slobode i apsolutne kontrole. Kibernetički sistemi nastali su kako bi omogućili kompleksne interakcije između ljudi i njihovih tehnološki sve posredovanijih i responzivnijih okruženja. Neometan tok povratnih sprega između čovjeka i stroja mogao je funkcionirati samo pod uvjetom da tehnološki sistem radi nezamjetno, inteligentno i anticipativno u pozadini. Nova kibernetička paradigma oblikovanja sistema temeljila se na pretpostavci da korisnik mora odustati od kontrole i prepustiti se navigaciji kroz kompleksno okruženje. Korisnici više nisu bili suvereni gospodari nad sistemom, već su ti sistemi postali oblici upravljanja i usmjeravanja ponašanja korisnika ne bi li interakcije između čovjeka i stroja mogle neometano teći unatoč sve većoj kompleksnosti tih interakcija. Stoga su tehnološki sistemi nužno dizajnirani kao sistemi koji su izvan kontrole korisnika i iz kojih cure podaci. To nije bug, već je to feature. Kao što Chun zamjećuje, kad mreže ne bi bile promiskuitetne, odašiljući u pozadini stalan tok informacija prema drugim sistemima, ne bi ni mogle funkcionirati.

Kao što nam govori konvencionalni historijski narativ, mreža koja je prethodila internetu, ARPANet (Advanced Research Project Agency Network), dizajnirana je tako robusno i otporno da bi mogla preživjeti nuklearni napad. Ako bi bilo koje od njenih čvorišta bilo napadnuto, mreža bi naprosto preusmjerila komunikaciju tako da teče mimo onih dijelova infrastrukture koji su onesposobljeni napadom. Model takve mreže s prespajanjem paketa, odnosno packet switching network, prvi je 1962. izložio Paul Rand, istraživač koji je radio za američki vojni think tank RAND Corporation. Međutim, konvencionalna priča o distribuiranoj naravi mreže ne odgovara posve realnosti. Ona je dio fundirajućeg mita koji rasprave o internetu usmjerava mimo problematike asimetričnog funkcioniranja stvarno postojećih mreža.

Naime, ako je sloj mrežnih protokola napravljen tako da bi funkcionirao kao distribuirana mreža s vezama između svakog od čvorišta, u kojoj se svaki paket informacija može preusmjeravati preko različitih ruta, fizička mreža vodova na kojoj ona radi izgrađena je na mnogo manje distribuiranoj topologiji starih razgranatih ili zvjezdastih mreža. [3] Kao što Tung-Hui Hu upečatljivo pokazuje u studiji A Prehistory of the Cloud, postoji stalan jaz između topološkog ideala distribuirane mreže kako je predlaže Paul Baran i topološke realnosti razgranate mreže fizičkih komunikacijskih vodova u posjedu vremešnih telekomunikacijskih giganata.

Taj jaz između totalizirajuće rizomatske strukture interneta u kojoj se ništa ne može izgubiti i njenog stvarnog funkcioniranja, koje tehnički ovisi o curenju podataka, odustajanju od kontrole i vulnerabilnosti infrastrukture, proizvodi stalnu opsesiju da se mora spriječiti nekontroliran gubitak informacija, sistem zadržati pod kontrolom i sigurnosno zaštiti infrastruktura, te time stvara obrazac paranoidnog subjekta koji je zarobljen u dijalektici kontrole i gubitka kontrole kojom ne može ovladati. [4]

No, više o paranoidnom subjektu kasnije. Zadržimo se ipak na prešutnim pretpostavkama rasprave o internetu. Pored historijske dimenzije pojmova sloboda – kontrola, postoji još jedna, možda ponešto manje očita pretpostavka u raspravi oko interneta, digitalnih mreža i kibernetičkih sistema. Za razliku od prethodnih tehnologija opće namjene – dakle, tehnologija koje transformiraju funkcioniranje cjelokupnog ekonomskog sistema – ova tehnologija je nerazrješivo vezana uz jedinstvenu ulogu SAD-a kao hegemona u kapitalističkom svjetskom sistemu. Ako hegemona u kapitalističkom svjetskom sistemu shvatimo kao onu državu koja postavlja i jamči uvjete reprodukcije kapitalizma ne samo u okvirima nacionalne ekonomije, već kapitalizma kao svjetskog sistema, SAD sa svojom ekonomskom politikom i vojnom silom od kraja Drugog svjetskog rata činile su upravo to – djelovale u interesu cjeline, iako su pritom zbog najkonkurentije privrede imale i najveće ekonomske koristi od takvog djelovanja.

Vlada SAD-a ne samo da je vodila i financirala razvoj kibernetike, ARPAneta i interneta, ne samo da je široka civilna i komercijalna primjena te tehnologije poticana transferom iz javnih projekata i agencija u novonastajući privatni sektor informacijskih tehnologija, nego je struktura upravljanja nad tim tehnološkim sistemom i danas pod značajnom hegemonijalnom ulogom SAD-a. Kao prvo, američki tehnološki sektor i dalje diktira dinamiku razvoja informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija, a u njegovim rukama je i najveća koncentracija tehnoloških i komercijalnih kapaciteta. Kao drugo, Državna administracija i Ministarstvo privrede SAD-a i dalje imaju posebnu ulogu u upravljanju važnim segmentima internetske infrastrukture. ICANN kao međunarodno višedioničko tijelo koje upravlja internetom i ICANN-ov odjel IANA koji upravlja IP brojevima i root zonom sistema digitalnih imena nalazili su se godina pod njihovim kontrolom. Iako bi krajem 2016. nadzor nad ICANN-om u potpunosti trebao prijeći na međunarodni višedionički proces i time bi taj aspekt posebne pozicije SAD-a u upravljanju internetom trebao biti okončan, predstavnici novoizabrane administracije u tome vide prijetnju. Kao treće, većina root servera koji su zaduženi za posredovanje između ljudima čitljivih web adresa i brojčanih IP adresa nalazi se pod kontrolom kompanija i organizacija na teritoriju SAD-a. Kao četvrto, SAD zadržava i regulatorni autoritet multilateralnim i bilateralnim trgovinskim sporazumima poput TRIPS-a, ACTA-e i TTIP-a koji definiraju različite aspekte informacijske ekonomije.

Kada raspravljamo o internetu kao općerasprostranjenom fenomenu, najčešće o njemu raspravljamo dekontekstualizirano, zanemarujući ono što bi dekolonijalna teorija nazvala "geohistorijskim okvirom rasprave" i matricom moći unutar koje se on razvija. Prešutna pretpostavka kada govorimo o internetu općenito ta da govorimo iz geohistorijskog primata SAD-a i time pretpostavljamo "epistemički privilegij" pogleda centriranog na SAD.

Ovime sam postavio osnovne repere analize: na distanci prema dominantnom diskurzivnom okviru koji privilegira komunikaciju nad proizvodnjom i na distanci prema okviru rasprave koji epistemički privilegira centar nad periferijom kapitalističkog svjetskog sistema. Unutar njih sada možemo iznova sagledati radikalnu promjenu u osnovnom tonu rasprava o internetu, digitalnim mrežama i kibernetičkim sistemima kroz proteklo desetljeće. Naime, tehnološki sistemi mrežne komunikacije još su se donedavno činili inherentno emancipatorskima. Svatko se mogao obratiti svakome tko je priključen na mrežu i svatko je mogao sudjelovati u internetski koordinirajoj mobilizaciji najšire javnosti – polažući time osnove jednog pravednijeg, globalnog građanskog društva. Međutim, uslijed sve veće centralizacije komunikacijske infrastrukture, komercijalizacije sadržaja i nadzora prikupljanjem (meta)podataka te rasprave su poprimile suprotan predznak.

Sada smo svi postali zarobljeni u mreži algoritamskog upravljanja pod kontrolom komercijalnih operatera i države nadzora. Naša egzistencija svedena na podatkovnu točku u komunikacijskim tokovima ograničava našu moć djelovanja kao liberalnih subjekata u demokratskom kontekstu. Predviđajuća analitika koja se zasniva na prikupljanju elektroničkih tragova nalazi primjenu i izvan trgovine te zajedno s bespilotnim letjelicama i robotima-ratnicima transformira političke, etičke i pravne osnove ratovanja. Ukratko: kapitalistički proces dočepao se interneta – a vojno-industrijski kompleks ionako nikada nije bio daleko. U skladu s time, naši su politički heroji oni koji raskrinkavaju taj svijet nadzora: Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden. U skladu s tom promjenom osnovnog tona, kritička medijska kultura je iznova opsjednuta fantazijom kontrole u kojoj samo oni tehnički najvještiji mogu umaći njenom prokletstvu. – Špijuni, hakeri, anonymousi. Zviždači i samopozvani zavoditelji reda, Whistleblowers and vigilantes, kao što kaže naslov izložbe koja je 2015. otvorena u Dortmundskom Hartwareu.

Međutim, takva fantazija o tehnološkom svijetu, nakon prethodne radikalno-demokratske, bezostatno je de-emancipirajuća i tehnokratska. U nastavku izlaganja, prije nego što se okrenem mogućnostima jedne drugačije vizije tehnološke politike, izložit ću detaljnije historijski proces kako smo dospjeli do ovdje.

Kako smo dospjeli do ovdje, kratka povijest okrupnjivanja

Priča o postupnoj komercijalizaciji, okrupnjivanju i koncentraciji internetske komunikacijske infrastrukture koja je omogućila veliko gomilanje podataka u rukama malih broja internetskih kompanija i posredno tajnih službi konvencionalna je priča o nastanku i razvoju kapitalističkih tržišta. Već tijekom ranih dana razvoja ARPANeta, dok je mreža još uvijek bila ograničena na komunikaciju među nekomercijalnim istraživačkim institutima i univerzitetima, znanstvenici – uključujući i Barana – razmišljali su kako razviti komercijalne primjene tekstualne, glasovne i slikovne komunikacije putem mreža temeljenih na načelima preusmjeravanja paketa. Njihovi adresati uglavnom su bili postojeći vlasnici komunikacijskih mreža: operateri telefonskih mreža na čelu s monopolistom AT&T/Bell System i operateri kablovskih televizijskih mreža. Međutim, nisu nailazili na puno sluha. Primjerice, vlada SAD-a je 1972. AT&T-u čak i ponudila da preuzme ARPANet, ali AT&T je tu ponudu odbio jer je smatrao da to "ne bi bilo profitabilno." [5] Tome možemo zahvaliti da je ARPANet nastavio biti javni servis koji je eksplicite branio komercijalno korištenje sve do 1990-ih, kada magistralni vodovi onoga što je u tom trenutku nosilo ime NSFNet [National Science Foundation Net] naposljetku prelaze u ruke privatnog sektora.

Godine 1982. državni antitrast razbija AT&T-ev kartel, čime stvara konkurencijsko tržište mnoštva malih teleoperatera među kojima su se našli i rani internetski operateri. Do nastanka ranog World Wide Weba u prvoj polovici 1990-ih, sloj fizičkih internetskih vodova koji je vodio prema korisnicima bio je uglavnom u privatnom vlasništvu malih kompanija na visokokonkuretnom tržištu, dok su slojevi protokola i aplikacija poput prezentacijskog jezika za web stranice HTML i web preglednika MOSAIC bili su uglavnom javno dobro, a sadržaj uglavnom nekomodificiran. Komercijalni prostor ranog interneta ostavljao je dojam sretnog spoja malog poduzetništva i nekomercijalizirane komunikacije, potpune opreke tadašnjem visokokomercijaliziranom i visokokoncentriranom sistemu masovnih medija. Kao što Robert McChesney detaljno dokumentira u Digitalnoj isključenosti, diskurs koji su mediji i politička rasprava početkom 90-ih servirali javnosti, tvrdeći da će internet biti katalizator konkurencijske borbe u svim aspektima ekonomije, bio je toliko monolitan i unison, da je osigurao čvrstu javnu legitimaciju za proces deregulacije medijskog i telekomunikacijskog vlasništva kojemu su temelji udareni Zakonom o telekomunikacijama (Telecommunication Act) iz 1996. Deregulacija je za posljedicu imala uklanjanje intervencija države u javnom interesu i niz korporativnih okrupnjivanja koji će dovesti do konsolidacije vlasništva nad telekomunikacijskim mrežama, a do kraja 2000-ih i ponovne uspostave monopolnih tržišta na kojima dominiraju svega tri velika operatera. Procesi stvaranja tržišta internetskih usluga i dereguliranja povezanih tržišta izvan SAD-a, što uključuje i Hrvatsku, nije bio bitno drugačiji: javno izgrađena infrastruktura predala se prije ili kasnije uglavnom privatiziranim i dereguliranim telekomima koji su prije ili kasnije prešli u vlasništvo nekolicine multinacionalnih telekoma koji su prije ili kasnije na lokalnim tržištima uspostavili monopolnu situaciju.

Paralelno s telekomunikacijskim kompanijama i medijske kompanije su sredinom 90-ih dobile zeleno svjetlo da okrupne kako bi osigurale protutežu posljedicama pojačane konkurencije koje je donio internet. U prelasku na internet model pretplate za medijske sadržaje više nije bio održiv. Sadržaji su postali besplatno dostupni i neizmjerno raznolikiji. Stoga je medijska industrija postala opsjednuta kako stvoriti uspješan model oglašavanja na internetu. Međutim, nakon desetljetne očajničke potrage, superiornost interneta za ciljano oglašavanje u odnosu na stare medije došla je do svog punog ozbiljenja tek s inovacijama u kontekstualnom oglašavanju i aukcijskoj prodaji oglasnog prostora koje je primarno donio Google. Nadzor korisnika kao podatkovnih točaka, prikupljanje informacija o njihovom komercijalnom ponašanju, individualnim preferencama i geolokaciji, a u nekim slučajevima i koreliranje tih podataka s privatno ili javno dostupnim podacima o zaposlenju, zdravstvenom stanju ili kreditnoj sposobnosti, stvorio je model multidimenzijalne trgovine velikim setovima podataka koja niskim jediničnim cijenama prikupljanja i ciljanog posluživanja daleko nadilazi učinkovitost bilo kojeg prethodnog sistema oglašavanja. Stvaranje interesa za proizvod temeljem saznanja o preferencama individualnog korisnika sada je na klik udaljenosti od moguće kupnje.

Štoviše, elektroničko praćenje ponašanja korisnika, vizualizacija velikih setova podataka i predviđajuća analitika postali su modelom optimizacije koji primjenu nalazi i izvan medija i oglašavanja, ulazeći u različite segmente infrastrukturne i uslužne ekonomije, kao i u ruke sigurnosnog aparata države nadzora nakon 11. rujna. Budući da internetski giganti posjeduju velike količine podataka i resurse računalne analize koji im omogućavaju da iz kompleksnih fenomena velikih razmjera izvuku upotrebljive uvide, oni su sve više u poziciji da sve siromašnijim lokalnim i državnim upravama nude usluge, time de facto privatizirajući i komercijalizirajući rukovođenje ključnim aspektima javnog sektora kao što su prometna infrastruktura, zdravstvene usluge ili obavještajni rad. [6]

Kako smo dospjeli do ovdje, promjena tehnološke paradigme

Kako bi mogli prikupljati i analizirati podatke, ali i ponuditi softver kao internetsku uslugu, internetski giganti morali su izgraditi ogromnu distribuiranu infrastrukturu podatkovnih centara koji se skrivaju iza numinoznog, geografski neodređenog, ali objedinjujućeg pojma "oblak". Taj pomak u razmjerima hardverske infrastrukture, u koju su sada spojeni namjenski dizajnirani klasteri računala rasprostranjeni i povezani preko globalnih razdaljina, ne bi bili mogući bez značajnih pomaka u razvoju softvera.

Ključ za apstrahiranje kompleksne fizičke infrastrukture u zajednički, ali razdijeljeni prostor u kojem svaki korisnik pristupa istom servisu, ali naizgled ostaje unutar vlastitog računalnog procesa jest postupak virtualizacije. Virtualizacija omogućuje softversku simulaciju procesa koji inače pripadaju hardveru, pohrani podataka, operativnom sistemu ili aplikacijama stvarajući time uvjete u kojima korisnik ili neki drugi računalni proces mogu funkcionirati kao da pristupaju zasebnoj instanci hardvera, podatkovnog sistema, operativnog sistema ili aplikacije. Iako pristupamo istim računalima, istim hard diskovima, istom softveru, vidimo ih kroz zasebne tokove informacija i interakcija.

Ta ideja dijeljenja infrastrukture, ali zasebnog paralelnog pristupanja nastala je još u doba mainframe računala s početka 1960-ih i nezadovoljstva s tzv. batch process metodom, odnosno metodom serijske računalne obrade unosa. Pri toj metodi pristup računalu, koji je tada bio iznimno skupocjen i rijedak stroj, bio je sukcesivan i neinteraktivan. Da biste koristili računalo morali ste ispisati svoj program na bušenim karticama i predati ih na obradu operateru koji bi ih ubacio na obradu u računalo tek u trenutku kada bi došao na red vaš plaćeni termin. Ako ste napravili grešku, morali ste vratiti u red i čekati novu priliku da ponovno testirate vaš kod. Uvođenje tzv. time-sharing obrade, odnosno obrade s podjelom vremena, omogućilo je da se računalni procesi podijele u infinitezimalno kratke odjeljke vremena u kojima je računalo u brzom slijedu prebacivalo pristup od korisnika do korisnika, stvarajući time dojam da je pristup računalu u realnom vremenu paralelan, konstantan i interaktivan. Odlučimo li se pratiti Tung-Hui Hua u njegovoj analizi krajnjih konzekvenci time-sharinga, onda s uvođenjem time-sharinga nastaje i suvremeni pojam korisnika – onog subjekta koji je uvijek uključen, koji nikada nije ni posve privatan ni posve javan, koji nikada ne odmara niti samo radi. Prema Huovom viđenju, time-sharing je u sferi kibernetskih tehnologija pomutio granice između radnog i slobodnog vremena, što je karakteristika suvremenog subjektiviteta koji radi slobodno, povremeno i paralelno. [7]

Da zaključimo ovu historijsku kodu daljnjim korakom unatrag u 1930-e godine, na početke kibernetike, vidjet ćemo da je ovaj proces izraz historijske tendencije prema kojem je logička apstrakcija i računalna tehnologija ovladavanje sve većom kompleksnošću sistema u sve manjem vremenu. Apstrakcija virtualizacije izgrađena je na jednoj još moćnijoj apstrakciji od time-sharinga – apstrakciji Touringovog stroja. Touringov stroj, koji se sastoji od stvarne ili apstraktne beskonačne trake, pisaće glave i seta naredbi kojima se piše po beskonačnoj traci, omogućuje međusobnu komutaciju svake strukture koja zadovoljava te uvjete – u rasponu od bibliotečne kartoteke do programskog jezika. Svaki Touringov stroj može izračunati svaku operaciju koju može izračunati svaki drugi Touringov stroj, naravno uz dovoljno vremena.

Virtualizacija je omogućila ogromnu uštedu u trošku posluživanja softvera i internetskih servisa kao online usluge. Internetski giganti ponudit će vam danas usluge e-maila, pretraživanja, obrade teksta, video konferencija itd. uz sitan trošak slobodne upotrebe vaših osobnih podataka. Bez ovih fundamentalnih tendencija u kibernetičkoj tehnologiji paralelnog nastanka sve bržih i kompleksnijih računala i sve moćnijih logičkih apstrakcija ni paralelni proces komodifikacije i nadzora u današnjem obliku ne bi bio moguć.

Kako smo dospjeli do ovdje, perspektiva dugog trajanja svjetskog sistema

Data centri pretpostavljaju intenzivno kolanje velike količine materije i energije. Iako oblak sugerira da se radi o najlakšoj i nimalo materijalnoj ekonomiji, prosječni podatkovni centar u sebi krije klaster od preko 50.000 računala, troši energije koliko i omanji grad, a k tome ispušta i pozamašne količine topline i ugljičknog-dioksida u okoliš. Energetska potrošnja Googleovih, Facebookovih, Microsoftovih, Appleovih, IBM-ovih ili Amazonovih gridova usporedivi su potrošnjom manjih nerazvijenih zemalja. Greenpeace je tako procijenio da bi "ukupna potreba za električnom energijom naše digitalne infrastrukture u 2011. bila šesta na ljestivici potrošnje svih zemalja", a da će se do 2017. na potrošnju energije na digitalnu infrastrukturu odnositi 12% globalne potrošnje energije, [8] i to većinom dobivene iz ugljena.

Razmjeri tokova materije i energije ukazuju na to da su digitalne mreže bitan dio kapitalističkog svjetskog sistema i podjele rada u njemu. Bez da ulazim u detaljne opise toga kako blještavi svijet naprava, mrežnih servisa i strimanog sadržana počiva na pretpostavkama ekstremnog izrabljivanja radne snage u Jugoistočoj Aziji, nemilosrdnog crnčenja pri rudarenju koltana u Kongu ili ekstremnog narušavanja okoliša na odlagalištima elektroničkog otpada u Gani, valja primijetiti da digitalne mreže ne bi mogle funkcionirati bez njihove uklopljenosti u druge dominantne tehnološke sisteme današnjice, kao što su logistika, upravljanje energetskim sistemima i upravljanje otpadom. Dapače, inovacije na polju digitalnih tehnologija potiču u jednakoj mjeri interesi investitora da profitiraju od stvaranja novih tržišta, kao i moć tih inovacija da optimiziraju i povećaju produktivnost drugih sektora ekonomije. Stoga se informacijske i komunikacijske tehnologije ne mogu razmatrati izdvojeno od svijeta tehno-znanosti u totalu koji omogućuje reprodukciju kapitalističkih odnosa u planetarnim razmjerima – upravo kao što ti kapitalistički odnosi diktiraju reprodukciju tog svijeta tehno-znanosti.

No, da bi se konkretnije sagledalo do koje je razine ovaj tehnološki sistem fundamentalan za reprodukciju suvremenog kapitalizma, potrebno je nakratko razmotriti pojedinačne cikluse kapitala – proizvodni, razmjenski i financijski – i transformativni učinak računalnih tehnologija na njih tijekom proteklih desetljeća.

U proizvodnom ciklusu kibernetičke tehnologije su tako omoguće integraciju proizvodnih lanaca preko globalnog teritorija. Neki se proizvod danas, zahvaljujući kibernetički optimiziranim logističkim lancima koji mogu dinamički preusmjeravati tokove roba u proizvodnom ciklusu, može proizvoditi bilo bliže izvorima jeftinih repromaterijala i jeftine radne snage ili bliže konačnom tržištu, ovisno o fluktuaciji u cijenama svih elemenata koji ulaze u konačni proizvod. Nadalje, kibernetičke tehnologije omogućuju sve veću automatizaciju i robotizaciju proizvodnje. Nakon stišavanja recesije 2008. godine u mnogim razvijenim ekonomija svjedočili smo izostanku ponovnog povećanja broja radnih mjesta koji bi pratio ponovni rast produktivnosti i profita. [9] Dokidanje radnih mjesta tijekom recesije ponudilo je priliku za jeftinije i jednostavnije dokidanje radnih mjesta automatizacijom no što bi to bilo moguće bez okolnosti krize. Istodobno, nedavna studija Carla Benedikta Freya i Michaela Osbornea predviđa da je čak 47% zanimanja u SAD-u prema trenutnim tehnološkim standardima pod rizikom nestanka uslijed automatizacije. [10] Taj proces zamjene radne snage strojevima samo će eskalirati zahvaljujući trenutačnoj utrci između tehnoloških giganata da kupovinom robotičarskih kompanija steknu pristup jeftinijoj i svestranijoj tehnologiji automatizacije koja će se podjednako moći primijeniti na proizvodnim linijama, u skladištima, na isporuci, za automobilski prijevoz ili u ratnom sukobu.

Popratni učinak povratka produktivnosti bez povratka radnih mjesta je sve veća fleksibilizacija i prekarizacija stare radne snage u najrazvijenim ekonomijama, a masivna mobilizacija i eksploatacija nove radne snage u najmanje razvijenijima ekonomijama. Kao što smo svi toga svjesni, roboti svakako nisu ti koji mogu otkupiti sve veću količinu proizvoda koja nastaje automatizacijom proizvodnje. Smanjuje se i totalna masa nadnica i mogućnost otplate kredita, tako da dolazi do smanjene ukupne potražnje za robama. Istovremeno, višak vrijednost nastaje ljudskim radom. Time dolazi do dvostruke krize – potražnje i profita. Što učinci automatizacije postaju izraženiji, to se kapitalizam više usmjerava prema prevladavanju tog unutarnjeg proturječja. Stoga ne čudi da upravo iz informatičkog sektora, sektora koji najaktivnije potkopava temelje reprodukcije kapitalističkih odnosa i produbljuje krizu unutar koje njegova vlastita reprodukcija postaje neizvjesna, dolaze reformski glasovi koji zahtijevaju palijativna rješenja poput univerzalnog zajamčenog dohotka.

U robnom ciklusu pomaci su primarno stigli kroz već spomenutu logistiku, ali i kroz oglašavanje, omogućujući time lakšu kontrolu potražnje i realizaciju investiranog kapitala. Međutim, još veći pomaci su došli kroz inoviranje novih područja komodifikacije. Shoshana Zuboff, [11] američka pravnica, ukazuje da stvarna moć inovacije internetskih giganata leži u činjenici da su stvarali nova monopolna tržišta za društvene funkcije koje prethodno nisu ni bile privatizirane i komodificirane, kao što je pismena korespondencija, društvena komunikacija, amaterska fotografija, online obrazovanje, stručno certificiranje, itd., itd.

Konačno, u financijskom ciklusu računala i mreže su omogućili stvaranje kompleksnih derivativa koji počivaju na ništa manje kompleksnim financijskim instrumentima. Isto tako, omogućili su tzv. visokofrekvencijskim trgovanjem djelomičnu automatizaciju financijskih tržišta, povećavajući volumen transakcija daleko izvan svih dosadašnjih razmjera.

Sagleda li se u cjelini, napreci koje je računalna tehnologija kao vodeća tehnologija opće namjene proteklih desetljeća unijela u kapitalističku ekonomiju u cjelini imali su radikalan učinak na sve veću nejednakost. U studiji indikativnog naslova Race against the Machine dvojica autora s ekonomskog fakultuta pri MIT-u Erik Brynjolofsson i Andrew McAffee pokazuju da su tehnološke inovacije proteklih desetljeća donijele daleko više koristi obrazovanoj naspram manje obrazovane radne snage, da su stvorile tzv. winner takes all tržišta i da su osigurale nesrazmjerne dobitke kapitalu naspram rada.

O strateškom horizontu tehnopolitike

Ovim sam ocrta turobnu sliku današnjeg stanja digitalnih mreža. Ne samo da su one postale snaga u službi nadzornog aparata i Rata protiv terora, već su se pretvorile u poluge kapitalističke dominacije koje su nerazrješivo vezane uz njeno funkcioniranje. Odmaknemo li pogled od sigurnosnih i ekonomskih aspekata prema političkome, slika nije ništa manje turobna. Štoviše, kao što Antoinette Rouvroy upozorava, režim algoritmičke vladavine rudarenjem za fragmentarnim infrapersonalnim podacima koji se mogu korelirati na suprapersonalnoj razini kao statistički obrasci ponašanja potiskuje onu dimenziju naše ličnosti u kojoj djelujemo kao politički subjekti. Taj režim vladavine nema za cilj odrediti kauzalne odnose uzroka i posljedica, već anticipirati naša djelovanja i naše preference, nastojeći kontrolirati registar potencijalnosti i neizvjesnosti djelovanja koji je konstitutivan za političku slobodu. Nasuprot uvriježenom mišljenju, algoritmički elektronički nadzor nije pretjerano zainteresiran za osobne podatke, tako da je čitava debata o zadiranju u privatnost ili narcističkom samoizlaganju po društvenim mrežama više simptom nestanka subjekta i njegovog djelatnog prostora nego li obrnuto.

Gdje onda možemo smjestiti političko djelovanje unutar tako totalizirane strukture eksploatacije, dominacije i nadzora? Mogu li špije, hakeri i anoni, tehnički potkovani triksteri koji remete glatko funkcioniranje mehanizama društvenog nadzora postati modelom tehnološke politike? Trebaju li hakeri usmjeriti svoju energiju primarno na razvoj metoda protunadzora, šifriranih komunikacija i anonimnosti?

Iako je taj smjer tehnopolitičkog djelovanja važan jer baca pijesak u zupčanike nadzora, dominacije i eksploatacije, ovakav usko postavljeni fokus djelovanja unosi de-emancipirajući moment u političko djelovanje kroz tehnologije. Naime, dok tehnološki razvoj ostaje pod čvrstim diktatom onih koji žele maksimizaciju profita i praćenje elektroničke komunikacije, mjere onemogućavanja nazdora i tehnologije šifriranja svode se na strategije – uglavnom individualnog – skrivanja koje nude malo prostora za kolektivno djelovanje i masovno sudjelovanje. Takvo djelovanje često rezultira povlačenjem u fragmentaciju malih grupacija cypherpunkova, izoliranih u balonu visoke tehnološke kompetencije. Leakovi koji su potvrdili sumnje i razotkrili mehanizme narušavanja privatnosti pokazali su se uglavnom neučinkoviti u mobiliziranju političkog djelovanja na kolektivnoj razini, a šifriranje komunikacije je prekomplicirano za savladati čak i novinarima koji se bave leakovima, agentima tajnih službi ili tehnološki potkovanim teroristima. [12] Dio političke neučinkovitosti tih leakova proizlazi iz činjenice da je tehnološka razina alternative previše zahtjevna, a da sama politika ukazivanja na prakse nadzora zapinje u klasičnim slijepim ulicama borbe kroz javnost i transparentnost namjesto borbe kroz političko organiziranje i izgradnju savezništava.

Time dolazim do pitanja kako nadići stalnu opsesiju digitalnih mreža kontrolom? Budući da mreže uvijek cure i nekontrolirano ispuštaju podatke, možemo li se odvojiti od paranoidnog subjekta koji je karakterističan za specifičnu pojmovnu i geohistorijsku smještenost mrežne komunikacije? Odnosno, pozitivno formulirano, koji resursi i strategije nam stoje na raspolaganju da nastavimo crpiti iz emancipatornih fantazija o tehnologijama? Možemo li i dalje crpiti nadahnuće iz univerzalističkih snova koji se provlače kroz svijet tehnologije kako bismo našli novu orijentaciju za našu tehnopolitiku? Možemo li crpiti iz slobode, jednakosti, bratstva – i klasne borbe? Ili smo se bespovratno pomakli iz emancipatornog terena na militaristički teren?

Prije nego što ponudim odgovor na ova pitanja kroz jedan primjer, osvrnuo bih se na dva uobičajena smjera kojim se kreću emancipatorne strategije politike kroz tehnologiju. Kako neka nova tehnologija biva primijenjena, prilagođena i općerasprostranjena u realnim uvjetima kapitalizma – proces kojem smo proteklih dva desetljeća svjedočili s internetom – centar i periferija kapitalističkog svjetskog sistema u načelu slijede različite strategije suprotstavljanja nejednakostima i isključivanjima koje ta tehnologija reproducira. Centar sa svojim kontrakulturnim narativima i vjerom u moć autonomije slijedi strategije koje razvijaju pravne, ekonomske ili tehnološke alternative, zagovarajući njihovu što širu primjenu i naposljetku zakonsku reformu koja te alternative čini dijelom društvene regulacije. Međutim, ove strategije često ne uspijevaju proizvesti šire transformativne učinke, jer konkurentske sile tržišta ili represivne snage države vrlo brzo apropriiraju, marginaliziraju ili učine tehnološki zastarjelima alternative koje te strategije predlažu. Takva je izgleda sudbina dobrog dijela alternativa u skupu slobodnog softvera, otvorenog pristupa u znanstvenom izdavaštvu i općenito slobode kulture koje su nastale proteklih tri desetljeća.

Nasuprot tome periferija, kako bi napredovala, upućena je na strategije "krađe" koje zaobilaze socio-ekonomske barijere time što se odbijaju povinovati globalno harmoniziranoj pravnoj regulaciji koja postavlja okvir za globalnu ekonomsku razmjenu. Periferija istodobno ne može ne prihvatiti geo-historijsku specifičnost tehnološkog razvoja koji dolazi iz centra, ali ga reapropriira preuzimajući njegovu aspiraciju prema univerzalnosti negiranjem njegove ekonomske svrhe. Primjerice, piratiziranje intelektualnog vlasništva ili industrijskih tajni stvara sistem društvenog razvoja koji se opire osmotičkom ekstraktivizmu vladajućih ešalona svjetske ekonomije. Ilegalnost tih praksi periferije, međutim, služi vladama i kompanijama centra kao povod i izgovor da pronalaze i nameću pravna i tehnološka sredstva kojima ponovno uspostavljaju svoju dominaciju. U tom procesu reaproprijacije i represije niti jedna alternativa ne opstaje trajno.

Javna knjižnica, studija slučaja

Od 2012. godine projekt Javna knjižnica, razvija i afirmira scenarije masovnog neposluha naspram trenutne regulacije proizvodnje i distribucije znanja i kulture u digitalnom prostoru. Iako nekima značaj te godine možda nekima neće biti odmah jasan, diljem periferije i poluperiferije nejednako razvijenog svijeta znanja i učenja ona je ostavila gromku prazninu. Ukidanje stranice za razmjenu elektroničkih knjiga Library.nu početkom te godine stvorilo je strepnju da će netragom nestati izjednačujući učinci do kojih je dovelo piratstvo – činjenica da dostupnost onoga što je najrecentnije i najrelevantnije više nije privilegij bogatih akademskih institucija u nekolicini zemalja svijeta ili pak isključiv privilegij znanstvene zajednice. Sretna je okolnost da su u dubokoj poluperiferiji postojale alternative koje su ubrzo uskočile da ispune prazninu koja je nastala zatvaranjem Library.nu. Sretna je okolnost da one i dalje nastavljaju postojati unatoč pravnom progonu s kojim se suočavaju.

Projekt Javna knjižnica ima polazište u jednostavnom uvidu: javna knjižnica je institucionalna forma koju su društva razvila kako bi znanje i kulturu učinila dostupnima svim svojim članovima bez obzira na njihov socijalni ili ekonomski status. Postoji široki politički konsenzus da je to načelo dostupnosti znanja i kulture fundamentalno vezano uz svrhu svakog modernog društva. Međutim, s usponom digitalnih mreža to je načelo narušeno na štetu javnih knjižnica i javnosti. Iako su digitalne mreže radikalno proširile mogućnost opće dostupnosti književnosti i znanosti, javnim knjižnicama nije bilo dopušteno da adekvatno prošire pružanje dekomodificiranog pristupa znanju i kulturi i na digitalne objekte. Primjerice, knjižnice često nemaju pravo kupiti elektroničke knjige u svrhu posudbe ili očuvanja. Ako i imaju, ograničene su koliko puta – 26 puta u slučaju jednog izdavača – i pod kojim uvjetima mogu obavljati posudbu digitalnih knjiga prije nego što istekne licenca i knjiga bude pobrisana. U slučaju znanstvenih časopisa, situacija je još gora – kako znanstveni časopisi prelaze sve više na digitalnu distribuciju, knjižnice imaju dopuštenje nuditi pristup i "pohranjivati" časopise samo dok plaćaju zelenaške cijene pretplata.

Izrađujući alatke i infrastrukturu za organiziranje i dijeljenje elektroničkih knjižnica, izrađujući skenere i razrađujući digitalizacijske postupke te nudeći pristup elektroničkim knjigama na internetu, projekt Javna knjižnica cilja pomoći da se nadomjesti onaj dio funkcije javnih knjižnica koji je osporena prelazom na digitalno. Očigledno projekt Javna knjižnica nije jedini koji to čini. Postoje mnoge druge platforme, neke javnije, neke skrovitije, koje pomažu pri dijeljenju knjiga. A ta je praksa masovna.

Library Genesis i Science Hub, kolektivni činovi neposluha

Uzmite za primjer masovnost dvaju projekata u sjeni čije političke relevantnosti i veličine projekt Javna knjižnica gradi svoj softver, svoju artikulaciju, svoj epistemički i građanski neposluh. Library Gensis je najveća knjižnica na internetu, s fundusom od preko 2 milijuna uglavnom znanstvenih knjiga. Njen sestrinski projekt Science Hub je najveća tražilica i repozitorij za znanstvene članke, s fundusom od preko 40 milijuna članaka. Nastajući i rastući u periodu nakon ukidanja Library.nu, razvijatelji i zajednica iza tih dvaju internetskih stranica – uglavnom bazirani u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza – stvorili su robusnu infrastrukturu gdje svatko može downloadati i uplaodati, pretraživati i pohranjivati.

Pozicionirani naspram osporavanja nadnice akademskim radnicima, čije pisane priloge, znanstvene recenzije i urednički rad znanstveni izdavači dobivaju besplatno, i naspram osporavanja pristupa znanosti svima izvan najbogatijih akademskih institucija na svijetu, Library Genesis i Science Hub otvoreno afirmiraju univerzalno pravo na pristup znanju i kulturi. Protiv podređivanja znanosti i kulture kapitalističkoj dominaciji, oni uspostavljaju politiku afirmiranja univerzalizma kroz dokidanje i negaciju njegovih vlasničkih odnosa. Oni djeluju kao faktor jednakosti naspram hijerarhija između akademskog svijeta centra i periferije, kao i između akademskog svijeta i neakademskog svijeta općenito.

U lipnju 2015. godine Reed Elsevier, najveći znanstveni izdavač na svijetu, na njujorškom je visokom sudu zatražio privremeno zatvaranje domena stranica Library Genesisa i Science Huba. Alexandra Elbakyan, pokretačica Science Huba, međutim nije se libila izaći u javnost i jasno iznijeti dilemu: "Ako Elsevieru pođe za rukom da zatvori naše projekte ili ih prinudi da pređu u darknet, to će otkriti jedan važan stav: da javnost nema pravo na znanje. [...] Svatko treba imati pristup znanju bez obzira na prihode ili institucionalnu pripadnost. I to je apsolutno legalno. Pored toga, ideja da znanje može biti privatno vlasništvo neke komercijalne kompanije zvuči mi apsolutno čudno." Ako problem kršenja prava kako ga vidi pravni sistem želimo politizirati, onda moramo javno afirmirati masovnost prakse koju se drži ilegalnom, tehnološki organizirati dostupnost znanja i kolektivno iskazivati građanski neposluh. Samo tako ono što je ilegalno možemo transformirati u legitimno.

Custodians.online, poziv na kolektivni neposluh

Reagirajući na Elsevierov pokušaj da ukine Library Gensis i Science Hub, nas nekolicina knjižničara-amatera sastavilo je pismo solidarnosti kojim pozivamo sve da nam se pridruže u afirmaciji masovnog neposluha. Poruka ovog pisma je da moramo izaći iz zatvorenog kruga u kojem naša piratska rješenja na nepravedne odnose bivaju osujećena jer nismo sposobni izgraditi oblike političke afirmacije te zajedničke prakse. Naša poruka naišla je na iznenađujuć odjek i podršku diljem svijeta, rezultirajući između ostalog brojnim prijevodima koji su nam slali neznani volonteri. Za kraj ovog izlaganja, citirat ću njegove zaključne paragrafe:

"Nalazimo se u odlučujućem trenutku. Vreme je da shvatimo da je već samo postojanje našeg ogromnog zajedničkog znanja čin kolektivne građanske neposlušnosti. Vreme je da prestanemo da se krijemo i pod sopstvenim imenom stanemo iza ovog čina otpora. Možda se osećate usamljeno, ali znajte da nas je mnogo. To potvrđuju bes, očaj i strah od gubitka naših bibliotečkih infrastruktura, koji odjekuju širom interneta. Vreme je da mi, kustosi, svejedno da li smo psi, ljudi ili kiborzi, pod svojim imenima, nadimcima i pseudonimima, dignemo svoj glas.

Podeli ovo pismo - čitaj ga javno - ostavi ga u štampaču. Deli svoj rukopis - digitalizuj knjigu - digni svoje fajlove na mrežu. Ne dozvoli da naše znanje propadne. Brini se o bibliotekama - brini se o metapodacima - brini se o bekapu. Zalivaj cveće - čisti vulkane." [13]

---

[1] Wendy Hui Kyong Chun, Control and Freedom: Power and Paranoia in the Age of Fiber Optics (MIT Press, 2008), 11.

[2] Francis Fukuyama, "The End of History?," The National Interest, br. 16 (1989): 11.

[3] Tung-Hui Hu, A Prehistory of the Cloud (MIT Press, 2015.), 5.

[4] Ibid., 34.

[5] Robert W. McChesney, Digitalna isključenost: Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije (Multimedijalni institut, 2014.), 131.

[6] Evgeny Morozov, "The State Has Lost Control: Tech Firms Now Run Western Politics," The Guardian, 27. ožujka 2016., rubrika "Opinion".

[7] Hu, A Prehistory of the Cloud, 40–41.

[8] Greenpeace, "Clicking Clean: A Guide to Building the Green Internet," 5, 13, pristupljeno 7. travnja 2016.

[9] Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee, Race Against the Machine: How the Digital Revolution Is Accelerating Innovation, Driving Productivity, and Irreversibly Transforming Employment and the Economy (Digital Frontier Press, 2012.).

[10] Carl Benedikt Frey i Michael Osborne, “The Future of Employment: How Susceptible Are Jobs to Computerisation?” (Oxford Martin School), pristupljeno 5. kolovoza 2015.

[11] Shoshana Zuboff, "Google as a Fortune Teller: The Secrets of Surveillance Capitalism," Frankfurter Allgemeine Zeitung, 5. ožujka 2016.

[12] "Pokušaji projektnog tima da koristi sisteme šifrirane e-mail komunikacije kao što je PGP ('Pretty Good Privacy') napušteni su zbog kompleksnosti i nepouzdanosti koje su usporile razmjenu informacija. Studije su pokazale da policija i vladini agenti – pa čak i teroristi – ne uspijevaju učinkovito koristiti sigurne sisteme za e-mail komunikaciju." Duncan Campbell, "How ICIJ’s Project Team Analyzed the Offshore Files," International Consortium of Investigative Journalists, pristupljeno 8. travnja 2016.

[13] Custodians.online, "U znak solidarnosti sa Library Genesis i Sci-Hub".